Asim Bajramović
Hercegovačka panorama!
svako veče, duša sanja snove,
Hercegovina moja, mene zove.
Kad me tako ,Hercegovina zove,
Pustim svoje, snove da zaplove.
Pa od puste, želje i miline,
duša poleti, do Hercegovine.
Prosule se, šume i planine,
Cvjetna polja,pitome doline.
Nanizana mjesta, srcu znana,
Kao niska, bisernog đerdaana.
Korjenići,Lastva i Trebinje,
Jasen,Mosko,Bileća,Ljubinje.
Nad Trebinjem Leotar se svio,
Ljepotom je, valu zasjenio.
Pa milinom, odiše sva vala,
Čini mi se, sve do Konavala.
.
Kraj Bileće, Trebišnjice vrela,
Ljepotom su, svijet zaniijela.
S’ druge strane, planina Viduša,
K’o da žali, što nema Miruša.
.
Ključ, Cernica, Metohija biijela,
Gacko polje, i okolna sela.
Gdje planine, sivi oblak mute , tu Bahori, u snovima šute
Te ponosna kula Fazlagića,
dični stolac Omera Sarića
Lipnik, Stepen, onda Lađevići,
Meka Gruda,Korita,Hođžići.
Šakotići,Međine i Plaana,
Nanizani, k’o niska đerdana.
A na Planoj, đžamija je stara,
Ponos ruka, svoih neimara.
Vučji doli, to se reći mora,
Te Zaušje, iznad Prijevora.
Kroz Podgorje,a preko Požaara,
Gdje usnula, Sitnica odmara.
Na Prisoje, pa do Milavića,
Dabar polje,sve do Berkovića.
Nevesinje, i sve oko njega,
Pa Odžaci ,Ljubovića bega.
Nek’ poteče, dobra pjesma stara,
‘bulbul pjeva okolo Mostara!
Nek’ u pjesmi, pominje se ime,
Počitelja, і Stoca sa njime.
Sa Divina, kad pogledah dolje,
Tu Fatničko, ravno leži polje.
Malo ispod, pogled mi se muti,
U maglama Bačevica šuti.
A Fatnica, ko biijela vila,
Fatničko je, polje prigrlila.
to je ponos ciijele vale naše,
rodno mjesto ,
đezar Ahmet Paše,
Zilovina, k’o pupoljak mala,
Fatnici je, svoje srce dala.
Kalac selo, ispod grede stoji,
Kao da se, ničega ne boji.
Čini mi se, da bih oko dao,
Iz kamena, da je iznikao
Vrela suza, otrže se s’ lica,
Kada dođoh, do Orahovica.
Svud’ okolo, samo brda stoje,
Među njima, rodno selo moje.
postojbina, svih Bajramovića.
osoje mu zagrlilo grudi,
pa ga čuva od goleme studi,
A Meteriz, pjeva uspavanku,
kao majka, sinu na uranku,
čajra šute ,tugo pregolema,
Obod teče ,al jasena nema,
Idem tako, priča sama teče,
Ispod Kačnja,kad ugledah Đeče.
Osnova mu, od suhoga zlata,
To je selo, Ćatović murata.
grablje tamo , Tomaševi doli,
Hercegovačka panorama! svako veče, duša sanja snove, Hercegovina moja, mene zove. Kad me tako ,Hercegovina zove, Pustim svoje, snove da zaplove. Pa od puste, želje i miline, duša poleti, do Hercegovine. Prosule se, šume i planine, Cvjetna polja,pitome doline. Nanizana mjesta, srcu znana, Kao niska, bisernog đerdaana. Korjenići,Lastva i Trebinje, Jasen,Mosko,Bileća,Ljubinje. Nad Trebinjem Leotar se svio, Ljepotom je, valu zasjenio. Pa milinom, odiše sva vala, Čini mi se, sve do Konavala. . Kraj Bileće, Trebišnjice vrela, Ljepotom su, svijet zaniijela. S’ druge strane, planina Viduša, K’o da žali, što nema Miruša. . Ključ, Cernica, Metohija biijela, Gacko polje, i okolna sela. Gdje planine, sivi oblak mute , tu Bahori, u snovima šute Te ponosna kula Fazlagića, dični stolac Omera Sarića Lipnik, Stepen, onda Lađevići, Meka Gruda,Korita,Hođžići. Šakotići,Međine i Plaana, Nanizani, k’o niska đerdana. A na Planoj, đžamija je stara, Ponos ruka, svoih neimara. Vučji doli, to se reći mora, Te Zaušje, iznad Prijevora. Kroz Podgorje,a preko Požaara, Gdje usnula, Sitnica odmara. Na Prisoje, pa do Milavića, Dabar polje,sve do Berkovića. Nevesinje, i sve oko njega, Pa Odžaci ,Ljubovića bega. Nek’ poteče, dobra pjesma stara, ‘bulbul pjeva okolo Mostara! Nek’ u pjesmi, pominje se ime, Počitelja, і Stoca sa njime. Sa Divina, kad pogledah dolje, Tu Fatničko, ravno leži polje. Malo ispod, pogled mi se muti, U maglama Bačevica šuti. A Fatnica, ko biijela vila, Fatničko je, polje prigrlila. to je ponos ciijele vale naše, rodno mjesto , đezar Ahmet Paše, Zilovina, k’o pupoljak mala, Fatnici je, svoje srce dala. Kalac selo, ispod grede stoji, Kao da se, ničega ne boji. Čini mi se, da bih oko dao, Iz kamena, da je iznikao Vrela suza, otrže se s’ lica, Kada dođoh, do Orahovica. Svud’ okolo, samo brda stoje, Među njima, rodno selo moje. postojbina, svih Bajramovića. osoje mu zagrlilo grudi, pa ga čuva od goleme studi, A Meteriz, pjeva uspavanku, kao majka, sinu na uranku, čajra šute ,tugo pregolema, Obod teče ,al jasena nema, Idem tako, priča sama teče, Ispod Kačnja,kad ugledah Đeče. Osnova mu, od suhoga zlata, To je selo, Ćatović murata. grablje tamo , Tomaševi doli,