Procvjetaće od bisera grana

Procjetaće od bisera grana

Mičigen jezero ko gorostas stoji
vjetar mu dariva ružičaste boje
kovitla ga valove mu sa uzdahom broji
baš ko prošlost što kovitla ove misli moje

Ogroman grad mu obale veže
povezuje dešavanja proteklih dana
a ono ga miluje i dušom steže
ko djevojka kad reda struke đerdana

Ja stojim a vrijeme u nepovrat plovi
u beskraju nekom što milosti nema
mnogima se ovdje okončaju snovi
ne sluteći šta im život sprema

Dok ovo pišem u duši mi sjeta
obraze suza vrela mi posu
uzalud ratovi i tuđina kleta
ljudi zaborave i šta su i ko su

Ne znaju gdje su niti što su ovdje
ne vide smisao ovoga života
nit ponor gdje ih putevi vode
nit šta je sramota niti grehota

Džamije naše haman polu prazne
željno čekaju džematlije svoje
a Bošnjaci imaju razloge razne
zbog ovog ili onog po strani stoje

Pamtim ko danas oči ko da vide
asfalt treperi od žege klete
preda mnom starica sa šamijom ide
za ruku vodi žensko dijete

Na glavi djevojčice šeširić stoji
haljinica žuta cipelice nove
dali me to osjećaji varaju moji
da mala staricu nanom zove

Pješaci žure ama vozila lete
Svi nekud hite žuri se svima
a žena sa šamijom i ovo dijete
Pogled mi ostade prikovan na njima

Ne obraćaju pažnju oni na mene
starica nešto tiho joj zbori
mala se otrže od ruke njene
a žena prozbori Čuvaj se Lori

Zadrhta srce ko latica ruže
Husina Zejna Taj glas odavno znam
Nisam je vidio vrijeme duže
ili šta sve pomislih ne znam ni sam

U zanosu dijete pred mene je stalo
nježno ko cvijet kad rosa ga rosi
podigoh joj šeširić sa glave malo
i dotakoh nježno po smeđoj kosi

Nazvah Zejni selam ona nijemo gleda
ne znam šta pomislih niti šta bih reko
riječ mi se iz usta otrgnuti neda
sigurno čuva tuđe dijete neko

Drhtavim glasom prošapta zatim
vješto u oku krijući suze
Život me brate ostavi da patim
a sudbina gorka djecu mi uze

To je unuče od Hajre moje
babo joj rekoše došao s juga
Tad ugledah suze na licu joj stoje
A bez traga ode i kćerka mi druga

Neznam ni gdje su a tako ih želim
ovo ti pričam ko rođenom bratu
Huso moj ode preklani veli
A rahmetli Junuz pogibe u ratu

Po danu ovako igram se s njom
a noć mi svaka ko godina duga
tuga bi se smanjila u životu mome
da se barem javi jedna ili druga


Rado bih otišla u Bosnu svoju
al šta će sa ovim djetetom biti
ono nije krivo za sudbinu moju
zato je i ne mogu ostaviti

Sve mi se desi ko ružni snovi
pa ne znam gdje ću niti imam koga
šta mi nosi jutro i svaki dan novi
nejma moga Huse nit Junuza moga

Polahko,sestro pa čemu tuga
Prozborih i počeh priču od reda
Ma sve će biti vremena su druga
i nije sve crno kao što izgleda

Tješim je a mislim u sebi opet
Bože zar mora sve zadesiti nas
Kad nismo znali čuvati Bosnu
plačimo sadas svi u jedan glas

Plačimo gorko nek suze nas nose
ko nana Zejna što plače sama
ko cvijet što vehne kad nejma rose
ko Bosna majka što plače za nama

Penzija mala jedva stan se plati
Ko da moje riječi i ne sluša ona
Ne dođe mi niko niti mi ko svrati
a kako da me zovne nemam telefona

Krenusmo dah joj zastaje od plača
a lice staro obliše joj suze
vidljivo slaba da jedva korača
ali ipak djevojčicu u naručje uze

Miluje je mazi tepa joj nešto
ko da želi riječima ispraviti grešku
a ona je ručicama prigrli vješto
brišući joj suze bolnu i tešku

Osjetih nemoć koljeno mi kleca
sva bol ovog svijeta u meni svila
bez glasa duša poče da jeca
ko nemoćna ptica slomljenih krila

Ipak progovorih Živiš li daleko
Dođe li ti Bosanka komšinica koja
Šta je brate blizu Huso bi moj reko
gdje ću kosti ostaviti a gdje je Bosna moja

Pomogoh joj dijete pružih novca nešto
išo sam joj od Bajrama halal bilo svakog
al vrijeme proleti ode nana Zejna
baš sam ko siroče iz duše preplako

Otišla je nana a to nije htjela
zbog starosti, zbog tuge, ili ko će znati
na dnu duše svoje Bosnu ponijela
otišla je da se više nikome ne vrati

Džennaza je bila ljudi sa svih strana
s dužnim poštovanjem, tu sam i ja klanjo
pitao se zabrinuto skoro svakog dana
Gdje je mala Lori i šta je bilo sa njom

Doznao sam poslije to je priča druga
osta željna Lori i nane i dede
babo joj je iznenada bahnuo sa juga
ali nisu dali da je tamo odvede

Postao joj džemat roditeljsko krilo
gledali je i zvali ko dijete svoje
pomogli joj da preboli ožiljke života
al da čuva uspomene u srcu što stoje

Lijepo je porasla i životom vlada
dok vrijeme teče ide dan za danom
kosa duga smeđa mnogo ljepša sada
nego onog trena kad je sretoh s nanom