Asim Bajramović
Vrijeme što se vratit neće
U tuđini vrijeme prođe
odbrojeva život dane
al’ ponekad sve zastane
mladosti se sjetim rane.
I ovdje je nebo plavo
u beskraj se zvijezde roje
ali nejma sjaj ljepotu
kao iznad Bosne moje.
Možda pogled dušu vara
pa nebo je svugdje isto
iznad Bosne ili drugdje
k’o džennet je ono čisto.
Možda duša Bosne željna
pa očima privid daje
il’ je možda sve istina
ili ko zna - ko zna šta je?
Često puta u samoći
ljubavlju u beskraj vođen
k’o da gledam malo selo
trošnu kuću - gdje sam rođen.
Malo selo u brdima
a brda u oblak hrle
duša hoće - ruke traže
da ih dirnu, da zagrle.
Kuća mala na kraj sela
ćoškovi joj polumračni
nasred sobe lampa gori
al’ iz kuće sreća zrači.
K’o da gledam u ognjište
a kroz kuću oblak dima
dedo stari vatru loži
i priča nam priče svima.
Verige u polutami
njišu se dok vatra gori
čini mi se da zastanu
kada dedo progovori.
Priča dedo šta je bilo
pa na kremen duhan pali
prisjeća se prošlog vakta
kad je i on bio mali.
Iz drva bi babo doš’o
a večeru majka sprema
kuća srećom ispunjena
nigdje tuzi mjesta nejma.
Kraj ognjišta kotlić mlijeka
uzvarenog i pogača
od nje kuća sva miriše
tek skinuta ispod sača.
Pa siniju majka stavlja
svi oko nje guramo se
a majčine nježne ruke
svakom šolju mlijeka nose.
Razdragani svi sjedimo
u rukama parče somuna
nije mnogo al’ dovoljno
duša sita - sreće puna.
Večerasmo svi zajedno
dedo opet duhan pali
majka svakog priupita
- da li nekom nešto fali?
Babo zatim priču počne
pa se šali, pa se smije
a napolju mraz je steg’o
odmah iza ikindije.
Priča šta je danas bilo
onda k’o da na tren stane
trlja ruke preumorne
žuljevima naborane.
Noć ovlada sve se stiša
dedo traži ibrik vode
avdest uzme pa jaciju
pa jaciju klanjat ode.
A mi djeca skupimo se
jorgan trošan pun topline
zatim majka zađe svakom
kaže toplo - spavaj sine.
Bezbrižni su dani tekli
i gasili lijepe snove
ja i danas k’o da čujem
da me majka sinom zove.
A otišla majka davno
sudba duši nepoznata
ode babo sve se sruši
kao kula od karata.
Rasuše se djeca nekud
za životom - svako za se
a od kuće nekad tople
čak ni temelj ne pozna se.
Znam da niko tamo nejma
niti iko ikad svrati
al’u srcu želja živi
duša hoće da se vrati.
Da pogledam brda svoja
gdje mi osta rodna kuća
čini mi se još pogača
da miriše tamo vruća.
A glas majke čini mi se
odnekud me opet zove
uspomene srcu drage
talasaju moje snove.
Zato sevdah - pjesmu hoću
nek’ se čuje pjesma sjetna
neka vrati duši dane
kad biješe duša sretna.
Zato sevdah - pjesmu hoću
jer ostalo nije ništa,
i pogače miris vruće
tek skinute sa ognjišta.
Pa da zaspem u snovima
u snovima punim sreće
neka duša vječno sanja
vrijeme što se vratit neće.
Vrijeme što se vratit neće U tuđini vrijeme prođe odbrojeva život dane al’ ponekad sve zastane mladosti se sjetim rane. I ovdje je nebo plavo u beskraj se zvijezde roje ali nejma sjaj ljepotu kao iznad Bosne moje. Možda pogled dušu vara pa nebo je svugdje isto iznad Bosne ili drugdje k’o džennet je ono čisto. Možda duša Bosne željna pa očima privid daje il’ je možda sve istina ili ko zna - ko zna šta je? Često puta u samoći ljubavlju u beskraj vođen k’o da gledam malo selo trošnu kuću - gdje sam rođen. Malo selo u brdima a brda u oblak hrle duša hoće - ruke traže da ih dirnu, da zagrle. Kuća mala na kraj sela ćoškovi joj polumračni nasred sobe lampa gori al’ iz kuće sreća zrači. K’o da gledam u ognjište a kroz kuću oblak dima dedo stari vatru loži i priča nam priče svima. Verige u polutami njišu se dok vatra gori čini mi se da zastanu kada dedo progovori. Priča dedo šta je bilo pa na kremen duhan pali prisjeća se prošlog vakta kad je i on bio mali. Iz drva bi babo doš’o a večeru majka sprema kuća srećom ispunjena nigdje tuzi mjesta nejma. Kraj ognjišta kotlić mlijeka uzvarenog i pogača od nje kuća sva miriše tek skinuta ispod sača. Pa siniju majka stavlja svi oko nje guramo se a majčine nježne ruke svakom šolju mlijeka nose. Razdragani svi sjedimo u rukama parče somuna nije mnogo al’ dovoljno duša sita - sreće puna. Večerasmo svi zajedno dedo opet duhan pali majka svakog priupita - da li nekom nešto fali? Babo zatim priču počne pa se šali, pa se smije a napolju mraz je steg’o odmah iza ikindije. Priča šta je danas bilo onda k’o da na tren stane trlja ruke preumorne žuljevima naborane. Noć ovlada sve se stiša dedo traži ibrik vode avdest uzme pa jaciju pa jaciju klanjat ode. A mi djeca skupimo se jorgan trošan pun topline zatim majka zađe svakom kaže toplo - spavaj sine. Bezbrižni su dani tekli i gasili lijepe snove ja i danas k’o da čujem da me majka sinom zove. A otišla majka davno sudba duši nepoznata ode babo sve se sruši kao kula od karata. Rasuše se djeca nekud za životom - svako za se a od kuće nekad tople čak ni temelj ne pozna se. Znam da niko tamo nejma niti iko ikad svrati al’u srcu želja živi duša hoće da se vrati. Da pogledam brda svoja gdje mi osta rodna kuća čini mi se još pogača da miriše tamo vruća. A glas majke čini mi se odnekud me opet zove uspomene srcu drage talasaju moje snove. Zato sevdah - pjesmu hoću nek’ se čuje pjesma sjetna neka vrati duši dane kad biješe duša sretna. Zato sevdah - pjesmu hoću jer ostalo nije ništa, i pogače miris vruće tek skinute sa ognjišta. Pa da zaspem u snovima u snovima punim sreće neka duša vječno sanja vrijeme što se vratit neće.